Dusa prica

Dobrodošli na moj blog

11.02.2016.

Tebi

Pisati.. Znaš boli i kada je pisanje samo utjeha.. Boli to što umjesto da napišem kako se smijemo, kako smo sretni , kako se igramo ..Boli jer umjesto toga ja tugu u slova pretvaram. Boli jer te nema. Boli jer nema tvog osmjeha. Boli jer se ne smiješ više. Boli jer te oči ne vide. Boli jer te je duša tako željna Mama sam, porodih se a jedna mi ruka prazna. Čestitamo mama, dva puta sam čula a sada te nema. Mama sam dva sina a jednog mi zemlja pokriva. Boli jer nikad više neću ovdje osjetiti tvoj miris, boli jer te nikad više zagrliti ovdje neću. Kažem ovdje jer vjerujem da ćemo se gore sresti. Vjerujem jer drugačije ne bih preživjela ovu bol. I sve tu utjehe, svi ti načini da malo dan ubrzam...Besmisleni su... Dan već nekako i preguram ali onda..Onda dođe noć.. Padne ona polagano. I sve se mijenja. Jedno dijete uspavam, a drugog nema. Jedno poljubim a drugom gledajući u nebo poljubac šaljem. I ono pored mene spava a ja molim Boga da mi u san tebe dovede ...jer makar tamo možemo još skupa biti...

13.07.2015.

Gorka mi je svaka zora, gdje da nađem srcu razgovora?

10.07.2015.

Tebi

Znaš, tamo gore vjerujem da ti je lijepo. Vjerujem da te više ne boli. . Vjerujem da uživaš sa nekim novim drugarima. Jednog dana ću i ja da ti dođem , i braco, i babuka i svi mi. Do tada moram da se strpim. Moram da sačekam i strpljivo podnesem ovaj period razdvojenosti. Jer ja vjerujem. Vjerujem u onaj drugi život. Vjerujem da ćemo opet "sutra" biti skupa. I znaš, da ne razmišljam na ovaj način ne znam kako b ih izdržala. Boli. Boli svaki trenutak bez tebe. I uvijek će da boli. Bez obzira na sve utjehe koje pronalazim ovdje... Hrabro moje dijete, ponosu moj čuvaj mi se. Voli te mama najviše

14.06.2015.

II

Bez obzira što je negdje gore, što ga prekri plašt zeleni ovdje je sa mnom uvijek moj maleni. I mogu proći sati, dani, mjeseci, godine do susreta novog, mogu doći neka nova djeca ali će duša uvijek za tobom da jeca. I smijem se ja, čuvam brata tvog i s kupljam komadiće života svog. Trudim se * moj da olakšam sebi ali duša moja čeka poziv ka tebi..

13.06.2015.

I

Kad bi se ova tuga mogla opisati ne bi mi pomogli ni svi papiri na svijetu da je opišem. Kad bi se ova bol mogla podijeliti ne bi mi pomoglo ni da je po svim državama svijeta raspem. Kad bi se ove suze mogle mjeriti - ni sve vode svijeta ne bi bile dovoljne da ih prime. Kažu kad čovjek izgubi supružnika - udovac je, kad izgubi roditelja - siroče je, a šta je roditelj, majka koja izgubi dijete??? Ne mogu. Nedostaješ. Za sve. Svaku sekundu, svaku minutu, svaki sat, svaki dan. Tako sam te ostala željna. Nikad više tvoje ruke oko mog vrata. Nikad više onaj osmjeh. Nikad više te oči mene pogledati neće. Nikad više neće me ujutro buditi tvoja "priča". Nikad više neću na ono moje " Kokiri" dobiti onaj osmjeh. Maleni tamo gore.. Znam da ti je lijepo. Na ovom svijetu bilo ti je najljepše kod nas. A tamo gore. Tamo gore znam da ne boli, tamo gore možeš sve ovo što nisi i možda ne bi mogao ovdje. I znam da nema utjehe ovdje za mene. I one rečenice.. O Bože kako ne volim kad mi kažu bit će djece. To znači da se ovo dijete " ne pika"? Nije bitno? Vama možda i nije. A meni, nama... Bio je najljepši. Najbolji. Poseban dar od Njega. Bio je savršen u ovom nesavršenom svijetu. Bio je i ostat će. Uvijek.. Zauvijek.. On naš a mi njegovi.


<< 02/2016 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
2829


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
1389

Powered by Blogger.ba